Projekt Mauremys
Termofilni elementi faune gmazova Balkana uz obalu Jadranskoga mora prodiru najdalje prema sjeveru, prateći uski pojas tople klime koji je planinskim lancima odvojen od hladnije unutrašnjosti.
Južnobalkanska grabežljiva slatkovodna kornjača Mauremys rivulata (ranije Mauremys caspica rivulata, a još ranije Clemmys caspica) česta je u grčkim vodama, rijetka u Albaniji i Makedoniji, a pojedinačno je zabilježena i u Crnoj Gori.
Prve podatke o njezinoj pojavi u Hrvatskoj dobili smo 1978. godine od dubrovačkog ornitologa Ivana Tutmana. U blizini svojega rodnog mjesta pokazao nam je dvije male vodene lokve, promjera oko 20 metara, usred inače bezvodnog krškog područja.
Kasnije, 1980. godine, utvrdili smo još jedno izolirano nalazište ove vrste sjevernije, na poluotoku Pelješcu, u potoku i kanalima za navodnjavanje voćnjaka. Ondje su ove kornjače živjele zajedno s barskim kornjačama (Emys orbicularis). Ta su mikrostaništa bila vrlo gusto naseljena kornjačama sve dok njihov vodeni okoliš nije počeo trpjeti štetne promjene.
Potok na Pelješcu nestao je nakon betoniranja izvora i preusmjeravanja vode u gradski vodovod. U voćnjacima su se sve intenzivnije upotrebljavala agrokemijska sredstva koja su postupno prodrla u kanale za navodnjavanje i utjecala na izvore hrane kornjača. Godine 1994. ustanovili smo da su dvije male lokve u okolici Dubrovnika, naše prvo poznato nalazište, tijekom ratnih događanja pretvorene u odlagalište ispaljenih minobacačkih čahura.
Stoga smo stanje ocijenili kao kritičnu ugroženost jedne od najrjeđih sastavnica iznimno bogate hrvatske faune gmazova. Upozorili smo zavod za zaštitu prirode i prirodoslovni muzej da ovoj vrsti prijeti skori nestanak ako se ne poduzmu mjere za njezino očuvanje. Projekt je, među ostalim, predviđao pokusno premještanje manjeg broja jedinki u odabrane vodene površine u kojima vrsta prirodno nije živjela, ali gdje bi izgledi za njezin opstanak bili veći. Time bi se stvorili svojevrsni rezervati genofonda za slučaj da ne uspijemo spriječiti nestanak na sićušnim izvornim staništima.
Prema provedbenoj odluci državnih tijela, te su aktivnosti trebale biti ostvarene suradnjom naše osnovne organizacije Češkog saveza zaštitnika prirode i djelatnika Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu. Muzej nije uspio osigurati odgovarajuća sredstva za program pa su profesionalci upravne poslove prepustili nama amaterima, o našem trošku. Dobili smo barem službeno ovlaštenje kako naša djelatnost ne bi izazvala dvojbe lokalnih upravnih tijela.
Uspjeli smo pronaći nekoliko vodenih površina koje svojim svojstvima odgovaraju potrebama ove vrste te smo proveli pokusna naseljavanja. U dva smo slučaja zabilježili da se unesene jedinke održavaju, što nije lako utvrditi jer su kornjače vrlo plašljive, a u jednom smo slučaju dobili čak i dojavu o opaženim mladuncima. Istodobno smo pokušavali uključiti lokalno stanovništvo i djelovali smo u školama, gdje smo za ovaj problem pridobili ekološki usmjerene interesne skupine. Za učinkovite mjere zaštite još je važnije bilo uključivanje novonastale herpetološke udruge Hyla 2003. godine, koju su uglavnom činili studenti Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Skupina je vrlo brzo shvatila važnost akcije te je lakše nego mi počela energično zagovarati, pred lokalnim i središnjim tijelima, prije svega sanaciju i upravljanje izvornim nalazištima.
Danas se prati sudbina pokusno unesenih populacija i dokumentiraju druga pronađena nalazišta na krajnjem jugu Hrvatske, uz granicu s Crnom Gorom, koja se nadovezuju na obližnju populaciju u Boki kotorskoj.